Šest sati, jutro. Budi me bol neka u predjelu stomaka…. Vrtim se zovem mamu.
Mama se sprema na posao, ali ostavlja sve da vidi šta se dešava samnom. Požalio sam se na taj bol u stomaku pa mi je skuhala čaj , malo sam se umirio i ponovo zaspao. Ona je zatim otišla na posao a tata je legao pored mene. Sedeće buđenje oko devet, bol je još jača i brzo moram u toalet. I tu sve kreće….
Opet isti scenario od prije dvije godine kada smo bili u Gradišci na susretu djece sa smetnjama u razvoju kada sam zbog dvije obilnije stolice kolabrirao , dehidrirao, pothladio se i završio u bolnici prvo u Gradišci a zatim hitnom prebačen na UKC.
Tata zove mamu da prijavi situaciju , ona daje instrukcije …. tata mjeri temperaturu i naravno ona je već niža od normalne i kreće spremanje i lagano na hitnu . Mama je u međuvremenu stigla po nas te smo krenuli prema domu zdravlja gdje poznavajući situaciju samnom sestra već sa vrata pita šta se desilo moji odgovaraju i sve se u hodu rješava i radi. Mama me stavlja na krevet , tehničar mjeri temperaturu , sestra Snežana pokriva i donosi električno ćebe od kuće jer je temperatura pala na 35 stepeni , doktorica Tanja govori šta da se sve uključi u infuziju koju je Snežana već spojila a tata donio iz apoteke kontrolok koji je trenutno nedostajao u hitnoj .
Snežana Rakić medicinska sestra hitne pomoći Brod, žena koju cijeli grad veoma poštuje i cijeni, žena koja zna i voli svoj posao voli svoje sugrađane i spremna je da nam svima pruži pomoć kroz svoje znanje, iskustvo i sposobnost, žena koju veoma poštujem i volim.
Električno ćebe koje je donijela od kuće mi je poklonila , kako je rekla, da mi se nađe za onu „ne daj Bože“ situaciju.
Dobro smo prošli , vođeni prijašnjim iskustvom reagovali smo na vrijeme tako da sam za dva dana infuzije i grijanja bio opet onaj isti stari JA.
U Gradišci je to bila sasvim druga priča, jer sve je bilo normalno. Došao sam na izlet šetao, vozio se na motoru sa bajkerima, razgledao razna vozila i motore koji su bili parkirani i samo odjednom mi se slošilo.
Pregled doktorice u kolima hitne koja je bila tu preventive radi, pa me odvezoše na pedijatriju tu uradiše razne preglede i uključiše infuziju. Ja počinjem i da povraćam pa krvava stolica , mama naravno traži da me prebace na UKC što su posle rendgena abdomena i uradili i prevezli me u pratnji medicinskog tehničara na dječiju hirurgiju , a posle pregleda doktora koji je bio dežurni to veče, prebacili na gastoenterologiju gdje sam ostao naredna tri dana.
Doktor u Gradišci je bio korektan i razgovarao je cijelo vrijeme sa mamom , jer je ona odmah rekla da sam dijete koje boluje od rijetke bolesti genetske mutacije GNB1 gena koja nije poznata i nema puno informacija o samoj bolesti. Tako da je slušao i on mamu i ona njega, na kraju su ipak odlučili da je najpametnije da me prebace za Banja Luku na UKC.
Sada imamo iskustvo više i na ovakvu situaciju znamo kako reagovati i kako je u najkraćem roku na najbolji način možemo riještiti. Šta sve još možemo očekivati i šta će se sve još desiti ostaje nam da vidimo u budučnosti…..Nadati ću se da će me zaobići ovakva neželjena iskustva.
Spreman na sve, vaš Salac Bubamarac!